Hiperbolična, ironična, vrtoglava fantastika ovog pripovjednog hoda po rampi između sna i jave ostvaruje se na više razina, zahvaljujući autorovom umijeću povezivanja vrlo raznorodnih elemenata: medicinskih dijagnoza, citata iz književne tradicije, parapsiholoških fenomena, rock stihova, prizora iz hrvatske provincije i senzacionalističkih opisa života jednog argentinskog narkobosa. Autor se poigrava s identitetom i statusom pripovjedača, suočavajući svog Martina Martineza, kao i svoje potencijalne čitatelje s crnohumornim pitanjem: Tko nam je ukrao dušu?