Noviteti #30
LEO PERUTZ MAJSTOR SUDNJEGA DANA: Znaj da stvari koje su se dogodile nikada nemaju kraj. To 1532. u Firenci kaže liječnik i kemičar Salimbeni. A u Beču 1909. te njegove mračne i proročanske riječi ostvare se. Nekoliko osoba počini samoubojstvo, svi pod jednakim zagonetnim okolnostima i to je ono najjezivije, bez ikakva motiva. Je li to ipak ubojstvo? Pripovjedač u prvome licu, barun Von Yosch, i sam osumnjičen u jednome od slučajeva, istražuje događaje. Kao u Ecovu Imenu ruže, trag vodi do knjige, staroga sveska s opasnim Salimbenijevim tajnim znanjem.
SÉBASTIEN DULUDE AZBEST: Ovaj kratki i potresni roman britkog i preciznog stila pripovijeda priču o tragediji koja se odvija osamdesetih godina prošlog stoljeća u gradiću Thetford Mines u Kvebeku, odnosno kod jednog od najvažnijih rudnika azbesta u Kanadi. U ljeto 1986., devetogodišnji Steve Dubois tragično gubi svog najboljeg prijatelja u nesreći koja se dogodi tijekom igre. Ovaj dramatičan događaj utječe na početak bolne adolescencije, ispunjene krivnjom i bijesom, koja će kulminirati činom očajnika.
NISAM NESTALA MINKA KENT: Merrit Coletto živi naizgled savršen život. Ima supruga koji je obožava, predivnu kuću na obali i drugo dijete na putu. No sve se mijenja jedne večeri kada na vrata stigne netko tko je nestao prije deset godina. Netko tko bi, prema svemu, trebao biti mrtav. Lydia, prva supruga njezina muža. Slomljena i prestravljena, Lydia s njima dijeli stravičnu priču o svojoj otmici i desetljeću mučnog zatočeništva. Merritt i Luca puštaju je u svoj dom iz osjećaja dužnosti i krivnje, ali što Lydia dulje ostaje, to su njezine namjere mutnije. Previše pitanja ostaje bez odgovora. Previše detalja ne zvuči uvjerljivo. Što se zapravo dogodilo prije deset godina?
VANESSA MONTFORT SESTRINSTVO LOŠIH KĆERI: “Lošim kćerima” prozvale su se jer nikad nisu osjećale da su dovoljno dobre. Čak ni danas, kad su odrasle, nije se promijenilo mnogo. Jedna je trenerica policijskih pasa, ali ponekad joj se čini da je sama proizvod cjeloživotne majčine dresure, druga je postala psihijatrica kako bi razumjela disfunkcionalne odnose u vlastitoj obitelji, a treća je morala pobjeći u inozemstvo i postati slavna kako bi se dovoljno udaljila od hladne sjene majke primadone. Premda je, strogo uzevši, sin, Mónica, Ruth i Suselen u sestrinstvo ubrajaju i Gabriela, zato što su oduvijek dijelili sve, pa tako i odrastanje na kultnom madridskom trgu Oriente. Naravno, i zato što mu odnos s majkom nije ništa manje grozan od njihovih.
FRANK ZAPPA FRANK ZAPPA GLAVOM I BRADOM: Ako si ikada htio biti buntovnik, barem jednom u životu obratio ti se Frank Zappa. Vidio si ga na TV-u, društvenim mrežama ili već negdje drugdje, njegova duguljasta glava s brkovima i bradom i prodorne crne oči gledale su te s ekrana i podsmjehivale se i tebi, i onima unutar ekrana, ali i cijelom kontekstu, svima. Poruka koju ti je prenio jest: u redu je praviti budalu i od sebe i od drugih, dokle god nemaš loše namjere (kao oni na vlasti, na direktorskim pozicijama, šefovi odjela, glasnogovornici orkestara, itd…) i voliš muziku, koja će ti omogućiti da učiš i razumiješ svijet. U svojoj začudnoj autobiografiji, koju je originalno objavio nekoliko godina prije smrti, Zappa pripovijeda doslovno o svemu: glazbi, svom djetinjstvu i odrastanju, industriji zabave, filozofskom i praktičnom pogledu na umjetnost, politici, religiji, obitelji, cenzuri i bolestima – prije svega – američkog društva, što iz današnje perspektive izgleda kao točna dijagnoza ispostavljena u ranoj fazi sindroma koji je dosad već prilično poodmakao.
MIHAELA GAŠPAR TREĆE NOĆI: Već od prve rečenice slutimo da se dogodilo nešto loše, nešto što je pripovjedača nagnalo da odluči otići, da se makne od svijeta ljudi, od svakodnevice, od onoga što je tu tragediju izazvalo. Koja je to i kakva tragedija, čitatelj samo naslućuje dok sve više ulazi u prošlost i sadašnjost glavnoga junaka. Možemo li pobjeći od vlastite kobi, od sudbine, od predodređenoga, od obiteljske prošlosti, od sebe samih, i kamo to možemo pobjeći? Je li to planina, imaginarna ili stvarna, je li to neki drugi svijet ili nam preostaje da se nosimo sa svojim odlukama i svojim izborima? Upravljaju li nama suđenice ili pak naši postupci i zašto odlučujemo krenuti stranputicom? Koliko nas oblikuju roditelji, a koliko vlastiti izbori?
