Školjka šumi

Riječ redatelja:

U tekstu O drugim prostorima, Michel Foucault psihijatrijske klinike, staračke domove, zatvorske
ustanove naziva heterotopijama otklona, drugim prostorima/prostorima Drugoga, onih čije
ponašanje odstupa od uobičajenog prosjeka ili norme. Junak Izvanbrodskog dnevnika Slobodana
Novaka, Magister in farmacia, kojemu – eto – ni imena ne znamo, čovjek je koji putuje upravo u
prostor otklona – u psihijatrijsku ustanovu, koju naziva i svojim posljednjim utočištem.
Ako ćemo se složiti da su granice jezika i granice spoznaje, Novakov Magistar pleše upravo tim
granicama, neumorno se zabavljajući jezikom i njegovim zadatostima, riječima i njihovim
mnogostrukim značenjima, stvarajući tekstualnu partituru koja – poput jezika Preradovićeva roda –
zvoni, zveči, zuji, zveči, šumi, grmi, tutnji i huči.
Pripovijedajući u prvom licu, protagonist jezikom (ra)stvara svijet, a taj svijet promatramo kroz
omiljeni srednjovjekovni i renesansni topos obrnutog svijeta (mundus inversus). U takvom
obrnutom svijetu, utočište više nije otok, u imaginariju inače gotovo istovjetan s pojmom utopije,
već umobolnica, a maska ludosti omogućava da se izbjegne ideologija šutnje, da se kaže i ono što nije oportuno reći. S r e d i š n j i d i o r o m a n a , podnaslovljen Školjka šumi, u j e d n o j e i o k o s n i c a o v e adaptacije. U vlaku, još jednom od drugih prostora – prostoru prijelaza, Magistar se poigrava svojim pratiteljem, općinskim funkcionarom Sirenom, zaduženim da ga izruči u psihijatrijsku u s t a n o v u . O t i m a j u ć i  m u dokumente i uputnice koji potvrđuju njegovu dijagnozu, naš junak upleće se u igru tako tipičnu za poetiku apsurda, u kojoj se više ne zna tko je od njih dvojice – lud. Dokumenti lako gore i nestaju, a identiteti, uloge i funkcije koji su njima uspostavljeni jednako su nestalni kao i sam papir.
Da rukopisi pak ne gore, potvrđuje inicijativa glumice Maruške Aras da upravo monodramskom
adaptacijom Novakovog romana kojom odzvanja tvrdnja da je svaka diploma ujedno i dijagnoza
završi svoj studij i započne profesionalni život, udahnjujući tako jednom od klasika hrvatske
književnosti dvadesetog stoljeća, zapamćenom i po nizu antologijskih kazališnih i filmskih
adaptacija, novi život. Novakov Izvanbrodski dnevnik polazište je za uzbudljivu i vehementnu
glumačku igru, koja nas, ukazujući nam obrnuti svijet, podsjeća da ludilo nije samo medicinska
dijagnoza, već, kao i pojam normalnog (bilo ono staro ili novo), pitanje društvenih odnosa,
ideologije i moći.
Hrvoje Korbar