Za vukovima

Mora da je Stvoritelj razvio veliku ljubav prema vukovima kad ih nije opteretio razmišljanjem o sudbini. Dao im je samo sugestivno lice. Dao im je glavu s nježnom njuškom u kojoj se razabiru očnjaci i kutnjaci, kose oči boje baltičkog jantara, naćuljene uši što i tišinu čuju i njuh kojem ravna nema. Dao im je zavijanje iz duboka grla, duge noge koje završavaju snažnim šapama, kuštrav rep, finu dlaku, pohotnost, nepokolebljivost, borbenost, bojažljivost, stidljivost i znatiželjnost. To im je podario kako bi bili u vječitom dodiru s Njim. Dao im je i dušu. Katkad je vidljiva, kad obod oblaka na tren zakrije sunce. Ili kad pisne zviždak, odlomi se s ariša odumrla grana, pod potočnim kamenom pomakne se pastrvina ikra, košuta prohuji, rastući mjesec neprimjetno se zaobli, naleti vjetra poglade bridove snježnih nanosa.